понедељак, 16. фебруар 2015.

Umetnost komentarisanja na info portalima

Sa razvojem informatičkog društva u nas Srba, dobili smo novu umetničku formu izražavanja. Tu formu umetnosti možemo videti najčešće na b92 ali i na drugim info sajtovima poput Kurira, Blica itd. Da bismo mogli lakše da pratimo savremene tendencije u ovoj umetničkoj formi, u ovom blogu ću pokušati da klasifikujem osnovne pravce komentarisanja:


Botizam
Iskreno, iako su obožavaoci lika i dela AV usavršili ovaj pravac, pravi osnivači su Dule Petrović i Dragan Šutanovac. Sve je počelo tako što je uz recimo izjavu ministra vojnog išlo po desetak komentara kako je on najlepši, najpametniji itd, da bi po postavljanju Petrovića (zvanog kravu sam video na televiziji i to kad je Tadić mazi u kampanji) dobili 2.0 verziju gde se hvale mudre misli ministrove a kudi glupost prosečnog paora koji eto ne zna da je to što će mu smanjiti subvencije zapravo mnogo dobro za njega.
Po promeni vlasti 2012 godine, dobili smo čak i novu potkategoriju botizma zvanu SČV (Svaka čast Vučiću). Ona se odlikovala time što se na svaku moguću vest npr. Tinejdžer pobedio rak - ostavljao komentar tipa: Eh dobar je ovaj, al ipak, svaka čast Vučiću što je za samo 2 meseca... Takođe, još jedna potkategorija je bila - Eh ovi žuti sve upropastiše.
Na našu iskrenu žalost, ovaj pravac je već ušao u dekadenciju i samim tim, već par godina nemamo novih i originalnih dela, ali zahvaljujući sve većem broju ljudi koji se profesionalno vezuje za ovu umetnost, možemo očekivati i neka nova remek dela.

Realizam
Iliti jebeš umetnost koja nema realizam.
Pripadnike ovog pravca najbolje opisuje kompletno odsustvo osećaja za realnost. Potpisi su prilično nemaštoviti (realno, realista, realnost). Ta vrsta umetnika obično sve zna: Realno je da je dinar 200 za 1 euro, realno je da smo mi već 20 put priznali Kosovo, realno je da bolje biti neće, realno je da je Federer bolji od Noleta. Ovaj pravac je zbog toga veoma sugestivan, jer zapravo kuva mozak prosečnog čitaoca da lakše priznaje sve te realnosti našeg multi univerzuma.

Bodibondizam
Iako biste pomislili da ovaj pravac podrazumeva samo navijače Partizana i Zvezde, to baš i nije istina. U ovaj pravac ulaze i još mnoge druge grupe kao npr Apple vs Android, Nato vs. Rusija. Iako deluju kao potpuno suprotsavljene strane, čak možda i različiti pravci, oni ne postoje jedni bez drugih. Najbolji opis za ovu grupu dao je Tom Kruz u Džeriju Megvajeru: You complete me. Već zamišljam šta se tu sve dešava kada se ugase svetla monitora...
Pravac je dobio naziv po nicku Bodibond, koji ostavlja u proseku 20 komentara o Partizanu na svaku moguću vest koja ima veze sa Partizanom, Zvezdom, ABA ligom, stvaranju svemira i slično.

Pravac Bog je najveći
Ovaj pravac se uglavnom razvijao na tekstovima koji imaju veze sa naukom. Kako se naučnici zajebu da priznaju da su nešto ranije mislili ovako ali da su sada dokazali da je to ipak nekako drugačije, počinje poplava ovih komentara. Aha, vi biste da znate sve a samo Bog zna sve je tipičan uvod za ovaj pravac umetnosti. Komentari odišu srećom što se nauka opet negde zaglavila a sve što je trebalo je samo da pročitaju Bibliju. O onim dinasaurusima što je Bog zakopao negde u pustinji da zbuni ove ludake što ne veruju da je svet star 7000 godina ćemo neki drugi put.

EU Citizenizam
Ovaj pravac se odlikuje tim nekim snishodljivim načinom komentarisanja, koji nastaje negde u pauzi između ribanja toaleta kod gazda Žike u Wiesbadenu i cepanja karata na liniji voza B1 u Frankfurtu (ne stvarno ne znam da li je to ta linija). Kada se posao završi, jako je bitno objasniti zabludeloj braći iz Srbije da nemačko govno uopšte ne smrdi i da je protestantska radna etika jedino dobra.

Trolizam
Ovaj pravac se odlikuje provokacijom čitaoca na razmišljanje, a kada to ne uspeva onda samo provokacijom. Pripadnici su sistematski dobro raspoređeni po rubrikama, tako da su npr. u delu za kućne ljubimce trolovi koji bi davili kučiće i mačiće, u tehnopolisu likovi kojima je 640 kb rama sasvim dovoljno, u nauci oni koji se pitaju zašto se na to bacaju pare a deca u Africi gladna i tome slično.

Da ostanem u duhu AV, sledećeg ponedeljka u nastavku ćete gledati:

-Ljubitelji poreskog novca Novaka Đokovića
-Muški komentatori u super ženi
-Branioci nemačkog budžeta u Republici Srbiji
-Mire iz Splita
-Hrvati iz svih delova Hrvatske u duetu sa komšijom Hašimom
-Sve je bilo bolje pre 20 godina

I još mnogo mnogo toga... ostanite uz nas, ne menjajte kanal.

среда, 9. јун 2010.

Balcan spy


Ne, neću da pišem na engleskom, jer eto, ko zna, možda i BIA već zna engleski pa ako će već moći da me prisluškuju i bez odluke suda, bar da se ljudi ne muče. Jer eto, da, novi zakon je tu iza ćoška, poverenik za informacije i ombudsman se kao nešto bune al ko ih jebe, zakon je ono što kaže sila 126 mudraca, sve ostalo je nebitno. Doduše, ima stvari koje mi zaista vređaju inteligenciju, kao npr. izjava Nade Kolundžije: Zaštitnik građana je doneo amandmane, ali ih nije podneo i samim tim oni nisu u proceduri. Pa dobro bre, ajde što hoćete da nas malo hopa cupa, ali bre, bar smislite neku spiku, kao ono kad se udvaram nekoj devojci, i ona i ja znamo šta je cilj svega ali igramo neku igru da bi se dotle došlo...

Ali to sve ima i dobre strane. Zahvaljujući tome upravo sada možete da pročitate ekskluzivne informacije koje sam dobio zahvaljujući novom zakonu. Enjoy!


From: Boris Tadić (predsednik@miss-serbia.org)

To: Miroslav Mišković (gazda@srbija.net)

Subject: Izvini izvini izvini izvini

Dragi Miško,

Prvo da ti se izvinim što ti se nisam javio jutros kad si me zvao, ali bio sam u solarijumu i zamisli tamo ona devojka me zaključala i nisam mogao da izađem nikako, a plus pustila ultra jako zračenje, morao sam posle da odem i kupim hidratantnu kremicu sa Q10 faktorom da mi se ne bi ljuštila koža, mislim haos.... nego ja se malo previše bacih u detalje, a samo sam hteo da kažem ovo: nisam mislio na tebe kad sam pričao ono o nepristojno bogatim, i nemoj molim te sad ti da gradiš mostove, nikako, evo Mrkija sam već spremio, on će da zida tamo nešto, stavićemo tablu sa tvojim imenom ako treba, samo ti nemoj da se deranžiraš.

Pusa, Boki

From: Tomislav Nikolić (toma@jpp-kragujevac.rs)

To: S (donotreply@spammer.com)

Subject: Re: Do not reply on this email, you just won 1.000.000.000 USD

Vi ćete meni do not reply, meni bre nije ni Mićićka mogla da uskrati pravo na reply a kamoli neki tamo stranci što mi nude milijarde dolara


From: Velja Magistar Ilić (velja@cacak.net)

To: Dr.Vojislav Koštunica (admin@kucizavikend.com)

Subject: Koalicija

E Vojo, zamisli molim te, jutros krenem ja tako kolima, a nisam ni mnogo popio, samo malo cvrcnuo, i kad ono bum, napala me bandera, mučki sa leđa i skroz mi sjebala hladnjak. I sad ja bi rado došao da se vidimo da ti ovo kažem ali eto... mislim da je vreme da počnemo da se viđamo sa drugim ljudima. Aj uzdravlje, tvoj V


From: Mlađan Dinkić (ministarfinansija@ministarstvoekonomije.gov.rs)

To: UBS Swiss (info@ubs.com)

Subject: Payment

Dear Sir, I expect one transfer from Deutche Telecom, and I was wondering if it is already on my account, since my e-banking doesn't work. When you receive this payment please forward it to my usual Virgin Islands bank account: ******************************* (jbg, i ja imam dušu pa neću valjda da otkrivam tolko privatne detalje).


U sledećem blogu:

-Šta su četovali Bokica i Ivica

-Privatni tvitovi Nade Kolundžije

-Radikalska baza podatak poštenih Srba patriota

-Recept koji je Slavica Đukić Dejanović poslala komšinici

-Dijana Dragutinović sajber seks majstor na krstarici... i mnogo toga

Sponsored by: BIA & Friends d.o.o.


Disclaimer: Sve je ovo naravno izmišljeno, proizvod moje bolesne mašte... osim naravno onoga što nije... cvrc e sad da vidim da me neko tuži.

недеља, 28. март 2010.

Kockari







Dva momka su zabrinuto gledala u teletext lokalne kladionice. Otkako su stavili poslednjih 100.000 din iz fonda za crne dane na Romu iz X u 1, nisu se osećali lagodno. Znali su i sami da je to poslednja nada, uteha i spas, ali da su im šanse mršave. Doduše na poluvremenu je rezultat bio 0-0 i još su bili u igri.

Pepeljara na stolu se punila, a radnica za pultom je postajala sve zgodnija kako su dolazile nove ture pića. A onda u trenutku, ekstaza: GOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOL… 1-0 za Romu. Srđan je skakao od sreće, kao malo dete. Marko, poslovično tih, promrljao je sebi u bradu: pomozi nam Bože, samo još ovaj put da se iščupamo.

S: E Mare, znaš ti šta ovo znači, izvukli smo se iz bule eeeeej. A svi su nam pričali da od ovoga leba nema.

M: Nije još ništa gotovo, ima da se igra jos 20 minuta

S: Ma Mare, ne seri bre, nemoj mi te negativne vibracije i misli… De mož Roma da ga primi od Atalante, to sad zakucava u kecu, svega mi.

M: U pravu si verovatno, al ajde da sačekamo kraj.

Minuti su prolazili veoma sporo. Ture piva su pristizale jedna drugu…

S: Mare, idu bolji dani, osećam to, dosta više ovog jebenog posta.

M: Ej, još 3 minuta do kraja, ali nekako osećam da su pare naše.

U tom trenutku hladan tuš. 1-1. Dva drugara gledaju teletext u neverici…

S: Pa Mare, ovo jednostavno nije moguće, keve mi, pa bre, jesu li ti ljudi normalni, pa izduvaće ga za titulu, alooooooo… Jebem li vam majku majčinu, pa ovo nije normalno, jebeni žabari, nameštaju celo jebeno prvenstvo, i danas će ladno titulu da izgube

M: Nije mi dobro, brate evo preseklo me nešto ovde u grudnom košu

S: Ma mamicu im njihovu, znači kad vidim onog Totija, ima glavu da mu otkinem, govedo jedno

M: Srle, šta ćemo da radimo jbt, ovo su nam bile zadnje pare

S: Nemam pojma

M: Brate nemam ni za pljuge

S: Ma uzajmićemo se kod Pere zelenaša

M: Cvrc… reko mi ladno da više ne može po starom. Oće da zajmi, al nam dozvoljava da igramo samo 500 dinara po tiketu, kaže da mnogo lomimo i da tako više ne možemo, i da pare mora da vraćamo svakog meseca

S: Pffff, govno jedno… Pa ne znam, a da mu obećamo da nećemo više da lomimo a posle ćemo mi po starom.

M: Jok, kaže da od kada smo ga poslednji put tako prešli više neće nama davati keš, nego će plaćati on naše tikete… kao da nas kontroliše

S: Nepoverljivih li ljudi

M: A da pitamo Mikija, on je pun ko brod a i mnogo smo mu pomogli.

S: Slaba vajda, kao ekonomska kriza, pa je dužan i ružan, ladno je on od mene tražio neke re na zajam.

M: Strašno. Nego Srle stvarno, šta ćemo sad. Ja sam brate prodao iz stana maltene sve živo, evo ćale mi je rekao da kad sledeći put nešto nestane iz kuće ima i ja da nestanem…

S: Ne znam (pretura po džepovima). Brate, ja još imam ovaj telefon (vadi novi blekberi i stavlja na sto). Al ne znam kako kevi da objasnim da će da plaća račun još 2 godine a nema mi telefona.

M: Ma lepo joj objasni da počinješ neki biznis, pa ti treba ške. Evo recimo sad je do jaja da se radi infrastruktura, putevi… da da, to joj reci, kao neki jadranski autoput, slaži nešto.

S: mmmda, moraću očigledno

DISCLAIMER: Svaka sličnost ovih događaja sa događajima u vladi Srbije je apsolutno zlonamerna. Nije tačno da se Telekom prodaje zato što je naša vlada kockala pare, već zato što imaju iskrenu želju da sagrade bar 100km autoputa ove godine.


Trbuh, kruh, ja - part IV

Prodati u Americi nije jednostavno. Dobro, sve to tako lepo izgleda na papiru, Ameri su skloni kupovini raznoraznih gluposti, ali isto tako velika je i konkurencija. Pošto nisam prodavao neki super ultra giga sega mega povoljni aparat koji u isto vreme prži kajganu i pere veš, već šerpe, lonce i poklopce koje imate na svakom ćošku to baš i nije bio lak zadatak.

Nakon motivacionog sajbera sa gazdom, na kojem je on napisao sledeće:

-Reci i Mikiju a i ti da znaš, evo zavijam ovde kao gladan vuk sa Zlatibora: Oću da prodate dva kontejnera robe za 15 dana inače gasimo posao i to ja dolazim tamo pa ću ja da ga gasim…

shvatio sam da je vrag poprilično odneo šalu, i da je vreme da stvarno prodamo nešto (ili da likvidiramo gazdu a ne firmu ovde u Americi).

Svaki početak je težak. Prvi moji pokušaji ovde za nekom većom prodajom su bili preko srpskih doseljenika i njihovih veza, o čemu će biti više reči u nekoj od narednih priča. Tu sam shvatio da i ne volim previše naš narod, i da osim tu i tamo neke sporadične pomoći tipa da mi se nađe posao liftboja ili da pečem ćevape u nekoj od srpskih kafana, nekog leba baš i nema.

Danima sam obijao pragove mnogih velikih firmi koje su bile potencijalni kupac naše robe. Bio sam odbijan na najrazličitije načine, ali se uglavnom sve svodilo na odugovlačenje sa nadom da ću ja odustati. Dani su lagano prolazili, gazdin dolazak se bližio a nervoza je rasla. Nedostatak dobrih poznanstava i kontakata je činio svoje a što je još crnje ni kolega Miki baš nije bio bolji, tj. delovao je kao da poznaje još manje ljudi nego ja iako je živeo u Čikagu već 10 godina. Moje spamovanje raznih firmi sa posebnim ponudama se nije isplatilo. Kraj avanture se lagano nazirao…

Tog jutra sam ustao namrgođen. Dok sam pio kafu i čekao doručak, krajičkom oka sam prelazio preko današnjeg spiska potencijalnih kupaca koji će me odbiti. Jedna firma mi je upala u oko posebno, jer sam posetio njihov štand na sajmu kućnih proizvoda pre par dana. Zapravo ne toliko sama firma koliko sam se setio da su imali zgodne promoterke, i kako sam se baš sa jednom od njih nešto silno ispričao, kao trendovi u nameštanju kuhinja (bože gospode, šta ja pričam devojkama…;)

Obukao sam najbolje odelo, i krenuo da obilazim po redosledu. Dan je išao grozno, i neuspesi su se nizali jedan za drugim. Stigoh najzad i u tu firmu, sa i ne baš velikim očekivanjima. Ljubazna gospođa na recepciji je razvila svoj kez od uva do uva, rekavši mi pritom na najlepši mogući način da ako probam da ignorišem njenu pojavu i nastavim ka kancelarijama, obezbeđenje ima da me zakopa tu odmah iza. U principu, nije mi to bila ni namera, ja sam samo hteo da vidim gde su te promoterke. Sav promotivni materijal, cenovnik i sve što uz to ide, predao sam ljubaznoj teti. Dala mi je neki obrazac da potpišem i već sam se okrenuo da se poklonim i odem, kad se na vratima pojavila ONA.

Ona: Pa ti si levak. Hehehehe, uvek su mi bili smešni

Ja: Jes, i ja sam sebi uvek bio smešan

Ona: Otkud ti ovde

Ja: Evo neka ponuda, imamo neke spešl promošns

Ona: Oou, pa to je onda for mi

Ja: Stvarnoooo? Konačno sam upoznao direktnog kupca, a trudim se samo već 3 godine.

Ona: Hihihi

Ja: Okej, bar da znam da me je odbila lepa devojka a ne tamo neki ćelavi nadrndani kancelarijski pacov. Nego šta kažeš da ja tebe odvedem na ručak, batali posao, od toga ionako nema ničega.

Ona: Sori, ne mogu, već sam ručala a imam još lat ov pejprvork da uradim. Ali ajde ovako. Pik mi up večeras et 8 oklok pa možemo da večeramo.

Ja: hmmmovajtucmuc Jea, naravno

Zapisala je adresu na vizit karti i dala mi je, onako nasmejana. (Od sada isključivo pričam sa devojkama o trendovima u nameštanju kuhinje).

U sobu sam uleteo kao tornado. Pravac kada, sređivanje, brijanje, nabacivanje moje standardne Džordž Kluni face. Bio sam spreman još kolko u 6, pa sam sišao dole do bara da ubijem vreme i nervozu sa jednim ladnim Ginisom. Kad je došlo vreme da krenem, pozvao sam taksi i krenuo.

Vožnja je bila na totalno drugi kraj grada ali smo relativno brzo bili tamo. Pozvonio sam na interfon, i ona je jako brzo sišla. Pošto sam Čikago poznavao isto kao i nuklearnu fiziku, predložih da ona izabere neko mesto. I izabrala je. Uvek sam u filmovima gledao takve restorane. Posebno me interesovala ta fascinacija prekobrojnim viljuškama, noževima i sličnim spravama za mučenje. Restoran je teško sranje, porcije gledate ispod mikroskopa a cene su kao da lično britanska kraljica pravi obroke. Ali dobro, to sad sve nije tolko bilo bitno.

Preko puta mene sedi prekrasna plavuša, i to je jedino važno. Zove se Džuli, ima 28 godina, dobar posao, solidno obrazovanje, trtlja kao nenormalna. Uopšte, Amerikanke su vrlo easy going devojke, lako je komunicirati, vrlo su otvorene na početku bilo kakve priče, i nema mnogo ustezanja. Saznajem iz priče da je imala do skora nekog idiota, taj je nju non stop nešto varao, ali nije ni ona njemu ostala dužna a i plus mu je razbila neki skupoceni porcelanski set njegove majke. I tako sve u svemu, super joj je život, zadovoljna poslom, al eto malo izlazi, nema vremena, zapostavila je prijatelje.

Dođe na red i moja neka priča. Te nju kid on d blok fazon, te još se adaptiram, te nedostaje mi moja Serbia, eto i po ceo dan radim. Ništa nisam stigao da vidim od Amerike, prava mukica. Ljubavni jadi samo takvi… ali sam to nekako uvio u simpatično gorko kiselo slatku bombonicu, pa je razgovor išao baš glatko.

Večera je bila ukusna ali tanka. Ja sam tražio neku šniclu a dobio izgleda pola, ona neko jelo koje ne umem da izgovorim ali u osnovi mu dođe pirinač, povrće i boga pitaj šta. Na kraju večerinke i posle pristojnog dezerta, tražio sam račun i normalno i platio (iako je g-đica insistirala da bar podelimo, ja sam objasnio da to tako ne ide sa Balkan bojz)

Taman kada sam krenuo da zovem taksi, uhvatila me je za ruku. Rekla mi je noć idealna da prošetamo malo, možda i negde popijemo i neko pićence. Svratili smo u neki bar u kome je treštala neka bzvz muzika. Ona je pila pivo isto ko i ja, mada sam očekivao da će uzeti neko damsko piće. Nastavili smo veselo čavrljanje i razgovor je zaista bio sve prijatniji a i piće je sve brže išlo. Pogledah na sat i videh da je već ponoć. Sutra novi radni dan mora da se razilazimo. Na izlasku iz bara, uhvatila me pod ruku. Zagledali smo se, a onda je samo rekla: Moram da te poljubim.

Ljubili smo se tako na ulici nemam ni sam pojma kolko. Vreme više nije bilo bitno. Predložio sam da odemo do mene. Pristala je. Brzo smo našli taksi i još brže bili u sobi. Neobuzdano, divlje, vrelo, neponovljivo, boljih reči za tu noć nemam.

Budilnik me probudio iz 10-og pokušaja. Ona više nije bila tu, ali me na komodici čekala poruka na stikeru: Call me ♥

Nisam preterano žurio u kancelariju iako sam već kasnio. Lagano sam doručkovao i popio kafu a onda tek krenuo.

Kada sam ušao u kancelariju, kolega me je sačekao sa ushićenjem: E, nećeš verovati al upravo nam je BiEmBiDi Korporejšn potvrdio narudžbinu za 40.000 dolara. Zapalio sam cigaru i rekao: Aha…

To be continued…

Trbuh, kruh, ja – part III

Podnaslov: Our friends spammers

Jedan fenomen Vam brzo uđe u oči i uši. Sedite tako u ofisu, pijuckate polubljutavi mokaćino (ili kako god se već zove) sa više čokoladnih kuglica i malo šlaga i jednom višnjicom ali bez kofeina koji se oladio još na parkingu Starbucks-a, kad zazvoni telefon. Nepoznat broj, taman se obradujete da Vas zove neki kupac, kad ono razgovor teče otprilike ovako (Disclaimer: ceo razgovor je vođen na engleskom ali radi ugođaja ga predstavljam ovakvim):

On: Halo, dobar dan, Mr. Phil mi treba.

Ja: Spiking

On: Ouuuu, Mr. Phil, kako ste, ovde Piter, remember, upoznali smo se prošlog meseca na prijemu u City Hall.

(Hmmmz, nisam ni bio ovde prošlog meseca, a samo bi idiot mogao mene da zove na prijem u City Hall, tako da već vidim da me radi ko što ja radim devojke al opet pristajem na igru kao što i te devojke pristaju)

Ja: Ouuuu jes, sećam se, hau ar ju Piter.

On: Guud, evo posao, trka, ali ne žalim se. End ju

Ja: Ne baš sjajno, posao tek kreće, ali biće bolje

On: Grejt, kip it ap. Nego jeste li dobili moj e-mail

Ja: Jok, ništa

On: hmmm, mora da sam ga pogrešno prepisao sa vizit karte

Ja: Jes, šit hepens

On: Ajde mi izdiktirajte molim Vas agen, imam sjajnu ekskluziv ponudu samo za Vas. Čak me je danas zvao i CEO Targeta, i rekao mi da kupuje celu količinu, al ja sam rekao da Vi imate prednost, a Vama sam dao 15% nižu cenu.

Ja: Ok, rajt daun, ef ef et en el es ti ar ej di i dot kom

On: Grejt. Lec tok sutra, kad prostudiraš moju ofer. End moja sekretarica će zvati tvoju da zakažemo lanč ovih dana

Ja: Greeejt. Kip in tač

Skoro nisam imao ovako prijatan i iskren razgovor, verovatno od onda kad mi je zubar rekao da neće ništa da boli. Posle minut, stiže mi email. Ekskluziv super ofer, samo za mene. Aparat za doručak, tj rernica ringlica toster sa kafematom i đuserom sve u jednom, za fenomenalnih 69.99$. Za onog magarca iz Targeta je skuplje (ne postoji magarac u Targetu, do njega se ne može stići telefonskim pozivom i lakše je kontaktirati US prezidentea nego njega… ) . Doduše u Kini tako nešto košta nekih 17-18, ali ne bih da budem sitničar. Telefon opet zvoni, pogledam caller id, opet moj drug Piter:

On: Haj Phil, maj frend, samo da proverim jeste li dobili moj mejl.

Ja: Jes

On: Grejt, evo imam još jedan, to je obrazac porudžbine.

Ja: Jes, ali ja nisam još siguran da ćemo poručiti

On: Phil, maj frend, ne očekujem ja od tebe neka mirakls, par komada, probajte kako će Vam to ići, ovaj proizvod je neverovatan hit na zapadnoj obali.

Ja: Jes, ali mi nismo ni na kakvoj obali, tj ne znam da li je lejk Mičigen vest ili ist obala

On: Hahahahaha aj lav jor smisao za humor

Ja: Dobro, videću još, ne obećavam ništa

U međuvremenu došao je i pogrbljeni poštar, i ostavio mi 86 različitih koverata. Nije ni čudo da je pogrbljen od tolikog tereta koji nosi. Nehotice pregledam poštu, reklame, reklame, reklame, račun, reklame, reklame, još reklama, račun. Seckalica za papir će danas da otplati novac kojim je plaćena.

Kolega se vratio sa terena, obišao je par prodavnica danas da napravi neku prodaju (i dalje namrgođen što ne može da pravi sajt) ali rezultati su mu slabi tj. nikakvi. Izlazimo do malog restorančića na ručak. Naručujem belo meso, i dobijam ga naravno između 2 parčeta neke zemičke ili šta već, sa malo majoneza i kečapa unutra i poseban tanjirić sa malo pomfrita. Krvoločno gledam kelnericu i razmišljam da i nju ubacim u zemičku. Mislim, alooo, nisam tražio jebeni burger, nego belo meso. Kolega mi se smeška, očigledno je da ga cela ova situacija zabavlja.

Kad sam se vratio u kancelariju, telefon je opet zazvonio, opet Piter.

On: Haaaj Phil

Ja: Haaaj Piter maj frend

On: Neka njuz oko moje ofer.

Ja: Jok, not jet

On: Hej, pričao sam sa mojim šefom. Rekao sam mu: hej, dous gajs ar ril dil, top distributerz, ne možemo im davati šiti prajsez.

Ja: Pa baš i nismo, ko što rekoh, tek počinjemo, a ono Vam jes malo skupo

On: Ovaj prodakt će Vam pomoći, ova bejbe prodaje sama sebe

(u mojoj glavi odjekuje nešto tipa: pa sad ova bejbe se meni ne bi prodala ni da mi plati… )

On: I da se dogovorimo, ako poručiš 10 komada, dam ti još 15% diskount

Ja: Ma meni se ovo baš i ne čini kao neki p…

On: Da, 20% diskount je bolje. Ok, evo ovako da se dogovorimo, 20% ali ne mogu dole, i ja moram da hranim maj čildren

Ja: Ne, hoću da ti kažem da nisam baš zai…

On: Oh Phil, kakav si ti tvrd pregovarač. Poslednja ponuda 25%, ali moraš do kraja dana da poručiš 20 komada.

Ja: Stvarno nisam siguran da mogu

On: Luk Phil, moram danas nešto da prodam, maj bos me pritiska, na kraju sam nerava, ako danas nešto ne prodam mogu slobodno da tražim drugi džob.

Ja: Ok, ok, 10 komada, 30% popusta

On: Prodato. Evo ti obrazac na mejl. Keep in touch

Jbg, ko će čoveku da se nađe u nevolji ako ne prijatelji…

Trbuh, kruh, ja – part II

Vremenska razlika se i nije ispostavila kao ne znam kakav problem. Moj iščašeni bio-ritam (čitaj spavam danju radim noću) se ispostavio kao idealan za tamošnju vremensku zonu, pa bi se pre moglo reći da će mi kasniji povratak teže pasti.

Onako odmoran, negde oko 8 ujutru, sišao sam na doručak. Dok sam gledao u meni, keša mi je već sipao kafu veselo zviždućući. Inače primetio sam da sam i pored 11 godina učenja engleskog jezika totalni duduk da ih išta razumem. Sve što sam čuo konobara dok je veselo čavrljao samnom je bilo ono Kenijevo iz South Park-a: mhmhmhmhmhmhmh. Klimnuh glavom i na slogove podelih nešto tipa bejkon end egz end oranž đus, i on nestade, što bi trebalo da znači da smo se razumeli. Uskoro mi je stigao prilično ukusan obrok, i bokalčić sa isceđenim sokom od pomorandže. Fino. Pošto ne umem da isključivo jedem, već moram i da imam neku dopunsku aktivnost maznuh neki lokalni list. Boring, boring, boring… te neki podaci kad je izašlo sunce, te kojim danima ovi iz gradske čistoće nose smeće, te sve neke komunalne vesti… uh moram da pod hitno nađem neki Playboy ili CKM.

Kolega je bio tačan, ne zato što sam mu ja bio šef, već zato što se nadao da će danas biti plata pa je hteo da me impresionira. Zapravo i nije imao čime, mi smo bili two man company, bolje reći one man, pošto je on živeo u nekoj zabludi kako će on da pravi neke sajtove (inače radnja se dešava u najgore vreme pucanja .com biznisa kad je bilo lakše doći do predsednika Amerike nego do posla u toj industriji) pa ćemo mi robu da prodajemo preko našeg sajta i tako ćemo živeti srećno i dugovečno. E pa jbg, ja sam nosio gazdinu direktivu, da oće u svakoj prodavnici u Čikagu kad uđe da nađe našu robu. Na kraćem sastanku sam obavestio kolegu o tome i on se smrko ko da sam mu upravo pobio pola šire familije. Ali eto, složih svoju standardnu don’t kill the messenger facu pa nije bilo mnogo rasprave.

Zaključih da je radnih šokova dovoljno za prvi dan. Zamolio sam ga za kraću turu kroz Čikago. Nakon nepunih 15 minuta, bili smo u centru. E to sam hteo da vidim. Soliteri bre, soliteri. Nikada nisam razumeo tu svoju fascinaciju visokim zgradama, pogotovo što se užasno plašim visine pa mi ne pada na pamet da odem na 93 sprat ne znam čega samo da bi malo buljio u panoramu grada. Ali grad kao grad mi se jako svideo. Za kratko vreme se pretvorih u japanskog turistu koji samo ide i škljoca. Iznenadilo me je i to koliko je grad čist, sređen, nekako baš umiven, valjda na to u Beogradu gde je najnormalnije baciti kesicu čipsa, koru od banane ili opušak i nisam navikao. Kasnije smo se provozali do jezera Mičigen. Iznenađen sam bio pričom o veličini jezera i poređenjem sa recimo Jadranskim morem, koji ispade mala barica u odnosu na to jezero. Ipak, šetanje po plaži mi je brzo ubilo želju za daljim bitavanjem napolju jer je vetar probijao moju perjanu jaknu.

Kako trgovac u meni nije hteo da miruje, otišli smo do najbližeg Wallmarta, jer sam hteo da se na licu mesta uverim kakva je to čuvena mega prodavnica. I nisam pogrešio. Jbt, koje ludilo od cena. Prvi put sam tu video peglu od 2 dolara. Mislim alo, bio sam ja i u Kini pa to nisam našao. Naravno, kolko para tolko i muzike. Za našu prosečnu domaćicu takva pegla ne valja ničemu. Možda ona i može da se uključi u struju, možda i radi, ali opaliti muža njome u glavu i postići efekat… jok, ništa, nada, nula. Isto to je važilo i za ostale male kućne aparate ali i za posuđe. Sve je to lepo, džabe, al se raspada već tu na rafu. Ipak nakupovao sam gomilu džank fuda, čisto reda radi (ah da imam i microwave u sobi pa mogu da grejem) a i za slučaj da bude neka apokalipsa (ipak je homeland security izdao neko saopštenje da se očekuju novi napadi famoznih terorista).

Kolega me je vratio u hotel, i polu naduren otišao kući (njemu i dalje nije jasno kako to da nećemo da on pravi sajt za 3500 USD mesečno). Dok sam obrtao kanale, naišao sam na jedan mnogo interesantan fenomen. TV sudnice imate na svakom petom kanalu. Jedan od onih koji mi je upao u oči je lik koga zovu Extrim Akim (kao mnogo je strog). I sad tu recimo sin tuži tatu zato što je vikao na njega, a ovaj oma kontra tužbu jer je sin narkoman i propalica i maznuo mu iz novčanika 100 dolara. E al nije tu sve samo u blamiranju pred kamerama i iznošenju prljavog porodičnog veša. Joook, ima tu i deo kad strogi sudija presudi, pa suze u publici, pa navijanje, pa ovog što izgubi maltene vode petorica iz obezbeđenja na izvršenje neke stroge kazne tipa- izvini se svojoj tetki što si joj rekao da je debela i moraš svaki dan da nameštaš svoj krevet u narednih mesec dana. Dok sam lagano tonuo u san, smišljao sam srpsku verziju tog šoa, čak sam imao i slogan: Prestrogi Pera, uvek pravdu utera…

Nakon popodnevne dremke, siđoh dole u bar. Naručih burger i Ginis (već od sutra će me pitati: Usual?). Bar je inače super mesto da se upoznaju ljudi. Osim što meni te večeri nije baš bilo do toga. Ipak na mesto do mene sede jedna teta. Htela je da joj prodam jednu cigaru (ne ne ne, nisam imao nikakve smešne cigare niti sam diler :D ) što je meni bilo čudno, te joj dadoh 2 cigare i vratih ona dva dolara što je pokušala da mi uvali (mislim zarada je bila pristojna al ja sam ipak fin mladić i test roba je uvek besplatna, ups to napisah naglas). Teta je imala 40ak godina za razliku od mojih 24. Bila je interesantan lik, fino sređena i upicanjena ali opet ništa posebno, neki sajkomambodžambo terapeut. Seckala me je pitanjima, a ja navikao da odgovaram ko u školici. Onda je ona pričala o tome kako ima 3 stana, eto bogata je, para ne fali, Amerikancima uvek nešto fali u glavu pa njen posao ima super perspektivu, a eto ja sam mlad, lep, obrazovan. Kako sam već popio 4 ginisa, ta informacija i nije mnogo dopirala do mog mozga, bar ne dok me nije zagrlila i rekla kako bi ona mogla puno da mi pomogne oko papira da ostanem ovde. Pošto su do sada već svi u baru (osim mene) shvatili šta se dešava red je bio da i meni zasvetli lampica. Promrmljah neku priču kako eto meni mnogo nedostaje moja devojka (laaaaaaaaž) i kako ja ne planiram da ostanem tu (istina) i kako sam mnogo umoran a eto imam hiljadu i jedan sastanak sutra i moram da idem da spavam ali eto bilo bi mi drago da ponovimo ovo pićence neki drugi put bla bla. Ostavih 20-icu na šanku i pobegoh.

To be continued…

Trbuh, kruh, ja – part I

Ispraćaj je bio dirljiv. Osim mojih, na aerodrom je došao i gazda. Devojka nije mogla, opravdano, imala je veče pre toga vrlo važan poslovni sastanak (hmmm) pa joj je trebao njen beauty sleep. Čekiram kartu, a iza mene Divac. Super, iza mene, prvo idu VIP pa tek onda svi ostali. Sedamo na kafu. Kevu i sestru i razumem, al ne kapiram gazdu koji i pored velike neispavanosti preglumljuje nastupljujuću prazninu nastalu mojim odlaskom u svet. Ko da pa idem da radim za sebe, a ne za njega, tek u toj sceni fale samo trubači koji sviraju neku ispraćajnu pesmu.

Ode Štetočina

Let do Frankfurta na Majci je bio ugodan. Manje interesantan deo bio je na samom aerodromu. Sve neki arapi, posedali dole, čekaju. Verovatno ću i ja tako u narednih 6 sati dok ne dođe moj red da sednem na avion. Radi orjentacije prvo proveravam gde je moj gejt, da ga posle ne bih tražio ko blesav. Telefon zvoni, gazda. Objašnjavam mu da mislim da sam pogrešio avion i da se nalazim negde okružen sa mnogo arapa. Panika u njegovom glasu, daje nalog nekome tamo da odmah zove aerodrom. Budala. Kupujem današnje izdanje Financial Times-a, sedam u McDonald i otvaram laptop nekako u isto vreme. To što ću uglavnom igrati pasijans nema veze, bitno je da delujem pametno.

Ekonomska klasa do Amerike je prilično sranje, pogotovo ako ste kupili najjeftiniju kartu (beležim svoje prve misli koje ću poslati gazdi mailom) pa sedite u sredini između 2 Amerikenjca. Pritom njih dvojica već 2 sata pričaju o Iraku (jedan od njih je bio pa na svom laptopu pokazuje slike iz neke pi… ma… koju su osvojili ili šta već). Ja otvaram svoj laptop i pokazujem im sliku neke livade. Objašnjavam kako je to baš livada na koju smo skrljali F117. Jedan od njih zagleda i pita se gde je avion, a ja mu objašnjavam da se ne vidi jer je nevidljiv… hahhahahaha taj vic me uvek nasmeje pogotovo kad ga pričam nekom mrskom okupatoru. Ako ništa, shvataju da imaju posla sa idiotom i prekidaju komunikaciju. Super, eto meni spavanja. Budi me turbulencija i nežan uspaničen glas stjuardese koja nas obaveštava da je to sasvim normalno i podseća nas na bezbednosne procedure. Ipak posle par minuta sve prestaje, i ja se vraćam spavanju.

Udaranje u tlo i nije bilo bog zna kolko nežno, ali su neki ipak aplaudirali (nisu stvarno, nego mi eto pade na pamet jedan običaj iz Jata na liniji Podgorica – Beograd kada zbog velikih turbulencija u najavi ne posluže ni kafu). Primetio sam odmah da je aerodrom u Čikagu veoma dugačak, jer sam morao da šipčim onako uspavan bar pola kilometra (dobro opet možda malo preterivanje). Namrgođeni imigration officer me je skenirao pogledom. Business or pleasure, sir? Pomalo of both – nemušto odgovaram a onda se ipak šaltam na little of both. Ne zanimam ga previše, lenjo pregleda moj pasoš i lupa mi dozvolu na 3 meseca.

prijateljski doček za druga štetočinu

Stupam na American soil. Ne neću da ljubim, nego fala bogu da mogu cigar da zapalim i da oma zagadim neku javnu površinu i da se provučem bez kazne. Kolega me čeka, nasmejan, sa standardnom proser rečenicom: Welcome to United States. Odjebavam ga na keca, i molim da me odveze u hotel pošto sam umoran. Pored autoputa sve neka skladišta, veleprodaje, čuda razna, al sve mi to nekako ne deluje dovoljno space, kao što sam očekivao. U mojoj glavi to sve samo soliteri, kad ono jok, 2 sprata najviše… pfff, pa i Kina bolja od ovoga.

Hotel je urađen kao i svaka kuća u kraju, sav je u drvetu. Hmm, moraću da pazim gde gasim cigaru. Ljubazna recepcionarka sa hrpom debilnih pitanja i formulara najzad posvećuje punu pažnju isključivo mojoj kreditnoj kartici. Soba je dobra, plaćam je 500 USD mesečno i za te pare mislim da i nisam loše prošao. Imam TV, kablovsku, kupatilo, mogu sam da podesim grejanje… not bad at all. Odmah iza vrata mi je wending machine od Pepsija, ako mi slučajno u nekom trenutku skoči količina krvi u šećeru. Umor me savladava al sam ipak gladan a i žedan.

Silazim u hotelski bar, naručujem burger i Ginis. Super fora sa ovom penom u obliku deteline (ili sam previše umoran pa mi se priviđa). Sedim za šankom i jedem. Moj razgovor sa barmenom koji je kiparski Grk zvuči kao da pričaju Italijan i Rus na engleskom u nekom špijunskom filmu a kroz glavu mi prolazi Rade Šerbedžija. U razgovor se uključuje i neki lokalni čoban budala. Pita jel Serbia isto što i Sibiria. Dok sam mu objasnio da nije već je pitao da li u Srbiji ima nekih devojaka koje bi on mogao da j… pa da li imam ženske članove familije itd. Kao i uvek, nisam reagovao previše temperamentno. Zagrlio sam ga prijateljski a onda opalio njegovom glavom o šank. Ućutao je. Iskreno sam očekivao odgovor i da već prvi dan budem uhapšen ali se samo kulturno izvinuo, platio račun i otišao. 1:0 za mene.

Odlazim na spavanje, sutra imam naporan dan.

To be continued…