недеља, 28. март 2010.

Trbuh, kruh, ja – part I

Ispraćaj je bio dirljiv. Osim mojih, na aerodrom je došao i gazda. Devojka nije mogla, opravdano, imala je veče pre toga vrlo važan poslovni sastanak (hmmm) pa joj je trebao njen beauty sleep. Čekiram kartu, a iza mene Divac. Super, iza mene, prvo idu VIP pa tek onda svi ostali. Sedamo na kafu. Kevu i sestru i razumem, al ne kapiram gazdu koji i pored velike neispavanosti preglumljuje nastupljujuću prazninu nastalu mojim odlaskom u svet. Ko da pa idem da radim za sebe, a ne za njega, tek u toj sceni fale samo trubači koji sviraju neku ispraćajnu pesmu.

Ode Štetočina

Let do Frankfurta na Majci je bio ugodan. Manje interesantan deo bio je na samom aerodromu. Sve neki arapi, posedali dole, čekaju. Verovatno ću i ja tako u narednih 6 sati dok ne dođe moj red da sednem na avion. Radi orjentacije prvo proveravam gde je moj gejt, da ga posle ne bih tražio ko blesav. Telefon zvoni, gazda. Objašnjavam mu da mislim da sam pogrešio avion i da se nalazim negde okružen sa mnogo arapa. Panika u njegovom glasu, daje nalog nekome tamo da odmah zove aerodrom. Budala. Kupujem današnje izdanje Financial Times-a, sedam u McDonald i otvaram laptop nekako u isto vreme. To što ću uglavnom igrati pasijans nema veze, bitno je da delujem pametno.

Ekonomska klasa do Amerike je prilično sranje, pogotovo ako ste kupili najjeftiniju kartu (beležim svoje prve misli koje ću poslati gazdi mailom) pa sedite u sredini između 2 Amerikenjca. Pritom njih dvojica već 2 sata pričaju o Iraku (jedan od njih je bio pa na svom laptopu pokazuje slike iz neke pi… ma… koju su osvojili ili šta već). Ja otvaram svoj laptop i pokazujem im sliku neke livade. Objašnjavam kako je to baš livada na koju smo skrljali F117. Jedan od njih zagleda i pita se gde je avion, a ja mu objašnjavam da se ne vidi jer je nevidljiv… hahhahahaha taj vic me uvek nasmeje pogotovo kad ga pričam nekom mrskom okupatoru. Ako ništa, shvataju da imaju posla sa idiotom i prekidaju komunikaciju. Super, eto meni spavanja. Budi me turbulencija i nežan uspaničen glas stjuardese koja nas obaveštava da je to sasvim normalno i podseća nas na bezbednosne procedure. Ipak posle par minuta sve prestaje, i ja se vraćam spavanju.

Udaranje u tlo i nije bilo bog zna kolko nežno, ali su neki ipak aplaudirali (nisu stvarno, nego mi eto pade na pamet jedan običaj iz Jata na liniji Podgorica – Beograd kada zbog velikih turbulencija u najavi ne posluže ni kafu). Primetio sam odmah da je aerodrom u Čikagu veoma dugačak, jer sam morao da šipčim onako uspavan bar pola kilometra (dobro opet možda malo preterivanje). Namrgođeni imigration officer me je skenirao pogledom. Business or pleasure, sir? Pomalo of both – nemušto odgovaram a onda se ipak šaltam na little of both. Ne zanimam ga previše, lenjo pregleda moj pasoš i lupa mi dozvolu na 3 meseca.

prijateljski doček za druga štetočinu

Stupam na American soil. Ne neću da ljubim, nego fala bogu da mogu cigar da zapalim i da oma zagadim neku javnu površinu i da se provučem bez kazne. Kolega me čeka, nasmejan, sa standardnom proser rečenicom: Welcome to United States. Odjebavam ga na keca, i molim da me odveze u hotel pošto sam umoran. Pored autoputa sve neka skladišta, veleprodaje, čuda razna, al sve mi to nekako ne deluje dovoljno space, kao što sam očekivao. U mojoj glavi to sve samo soliteri, kad ono jok, 2 sprata najviše… pfff, pa i Kina bolja od ovoga.

Hotel je urađen kao i svaka kuća u kraju, sav je u drvetu. Hmm, moraću da pazim gde gasim cigaru. Ljubazna recepcionarka sa hrpom debilnih pitanja i formulara najzad posvećuje punu pažnju isključivo mojoj kreditnoj kartici. Soba je dobra, plaćam je 500 USD mesečno i za te pare mislim da i nisam loše prošao. Imam TV, kablovsku, kupatilo, mogu sam da podesim grejanje… not bad at all. Odmah iza vrata mi je wending machine od Pepsija, ako mi slučajno u nekom trenutku skoči količina krvi u šećeru. Umor me savladava al sam ipak gladan a i žedan.

Silazim u hotelski bar, naručujem burger i Ginis. Super fora sa ovom penom u obliku deteline (ili sam previše umoran pa mi se priviđa). Sedim za šankom i jedem. Moj razgovor sa barmenom koji je kiparski Grk zvuči kao da pričaju Italijan i Rus na engleskom u nekom špijunskom filmu a kroz glavu mi prolazi Rade Šerbedžija. U razgovor se uključuje i neki lokalni čoban budala. Pita jel Serbia isto što i Sibiria. Dok sam mu objasnio da nije već je pitao da li u Srbiji ima nekih devojaka koje bi on mogao da j… pa da li imam ženske članove familije itd. Kao i uvek, nisam reagovao previše temperamentno. Zagrlio sam ga prijateljski a onda opalio njegovom glavom o šank. Ućutao je. Iskreno sam očekivao odgovor i da već prvi dan budem uhapšen ali se samo kulturno izvinuo, platio račun i otišao. 1:0 za mene.

Odlazim na spavanje, sutra imam naporan dan.

To be continued…

Нема коментара:

Постави коментар