недеља, 28. март 2010.

Trbuh, kruh, ja – part II

Vremenska razlika se i nije ispostavila kao ne znam kakav problem. Moj iščašeni bio-ritam (čitaj spavam danju radim noću) se ispostavio kao idealan za tamošnju vremensku zonu, pa bi se pre moglo reći da će mi kasniji povratak teže pasti.

Onako odmoran, negde oko 8 ujutru, sišao sam na doručak. Dok sam gledao u meni, keša mi je već sipao kafu veselo zviždućući. Inače primetio sam da sam i pored 11 godina učenja engleskog jezika totalni duduk da ih išta razumem. Sve što sam čuo konobara dok je veselo čavrljao samnom je bilo ono Kenijevo iz South Park-a: mhmhmhmhmhmhmh. Klimnuh glavom i na slogove podelih nešto tipa bejkon end egz end oranž đus, i on nestade, što bi trebalo da znači da smo se razumeli. Uskoro mi je stigao prilično ukusan obrok, i bokalčić sa isceđenim sokom od pomorandže. Fino. Pošto ne umem da isključivo jedem, već moram i da imam neku dopunsku aktivnost maznuh neki lokalni list. Boring, boring, boring… te neki podaci kad je izašlo sunce, te kojim danima ovi iz gradske čistoće nose smeće, te sve neke komunalne vesti… uh moram da pod hitno nađem neki Playboy ili CKM.

Kolega je bio tačan, ne zato što sam mu ja bio šef, već zato što se nadao da će danas biti plata pa je hteo da me impresionira. Zapravo i nije imao čime, mi smo bili two man company, bolje reći one man, pošto je on živeo u nekoj zabludi kako će on da pravi neke sajtove (inače radnja se dešava u najgore vreme pucanja .com biznisa kad je bilo lakše doći do predsednika Amerike nego do posla u toj industriji) pa ćemo mi robu da prodajemo preko našeg sajta i tako ćemo živeti srećno i dugovečno. E pa jbg, ja sam nosio gazdinu direktivu, da oće u svakoj prodavnici u Čikagu kad uđe da nađe našu robu. Na kraćem sastanku sam obavestio kolegu o tome i on se smrko ko da sam mu upravo pobio pola šire familije. Ali eto, složih svoju standardnu don’t kill the messenger facu pa nije bilo mnogo rasprave.

Zaključih da je radnih šokova dovoljno za prvi dan. Zamolio sam ga za kraću turu kroz Čikago. Nakon nepunih 15 minuta, bili smo u centru. E to sam hteo da vidim. Soliteri bre, soliteri. Nikada nisam razumeo tu svoju fascinaciju visokim zgradama, pogotovo što se užasno plašim visine pa mi ne pada na pamet da odem na 93 sprat ne znam čega samo da bi malo buljio u panoramu grada. Ali grad kao grad mi se jako svideo. Za kratko vreme se pretvorih u japanskog turistu koji samo ide i škljoca. Iznenadilo me je i to koliko je grad čist, sređen, nekako baš umiven, valjda na to u Beogradu gde je najnormalnije baciti kesicu čipsa, koru od banane ili opušak i nisam navikao. Kasnije smo se provozali do jezera Mičigen. Iznenađen sam bio pričom o veličini jezera i poređenjem sa recimo Jadranskim morem, koji ispade mala barica u odnosu na to jezero. Ipak, šetanje po plaži mi je brzo ubilo želju za daljim bitavanjem napolju jer je vetar probijao moju perjanu jaknu.

Kako trgovac u meni nije hteo da miruje, otišli smo do najbližeg Wallmarta, jer sam hteo da se na licu mesta uverim kakva je to čuvena mega prodavnica. I nisam pogrešio. Jbt, koje ludilo od cena. Prvi put sam tu video peglu od 2 dolara. Mislim alo, bio sam ja i u Kini pa to nisam našao. Naravno, kolko para tolko i muzike. Za našu prosečnu domaćicu takva pegla ne valja ničemu. Možda ona i može da se uključi u struju, možda i radi, ali opaliti muža njome u glavu i postići efekat… jok, ništa, nada, nula. Isto to je važilo i za ostale male kućne aparate ali i za posuđe. Sve je to lepo, džabe, al se raspada već tu na rafu. Ipak nakupovao sam gomilu džank fuda, čisto reda radi (ah da imam i microwave u sobi pa mogu da grejem) a i za slučaj da bude neka apokalipsa (ipak je homeland security izdao neko saopštenje da se očekuju novi napadi famoznih terorista).

Kolega me je vratio u hotel, i polu naduren otišao kući (njemu i dalje nije jasno kako to da nećemo da on pravi sajt za 3500 USD mesečno). Dok sam obrtao kanale, naišao sam na jedan mnogo interesantan fenomen. TV sudnice imate na svakom petom kanalu. Jedan od onih koji mi je upao u oči je lik koga zovu Extrim Akim (kao mnogo je strog). I sad tu recimo sin tuži tatu zato što je vikao na njega, a ovaj oma kontra tužbu jer je sin narkoman i propalica i maznuo mu iz novčanika 100 dolara. E al nije tu sve samo u blamiranju pred kamerama i iznošenju prljavog porodičnog veša. Joook, ima tu i deo kad strogi sudija presudi, pa suze u publici, pa navijanje, pa ovog što izgubi maltene vode petorica iz obezbeđenja na izvršenje neke stroge kazne tipa- izvini se svojoj tetki što si joj rekao da je debela i moraš svaki dan da nameštaš svoj krevet u narednih mesec dana. Dok sam lagano tonuo u san, smišljao sam srpsku verziju tog šoa, čak sam imao i slogan: Prestrogi Pera, uvek pravdu utera…

Nakon popodnevne dremke, siđoh dole u bar. Naručih burger i Ginis (već od sutra će me pitati: Usual?). Bar je inače super mesto da se upoznaju ljudi. Osim što meni te večeri nije baš bilo do toga. Ipak na mesto do mene sede jedna teta. Htela je da joj prodam jednu cigaru (ne ne ne, nisam imao nikakve smešne cigare niti sam diler :D ) što je meni bilo čudno, te joj dadoh 2 cigare i vratih ona dva dolara što je pokušala da mi uvali (mislim zarada je bila pristojna al ja sam ipak fin mladić i test roba je uvek besplatna, ups to napisah naglas). Teta je imala 40ak godina za razliku od mojih 24. Bila je interesantan lik, fino sređena i upicanjena ali opet ništa posebno, neki sajkomambodžambo terapeut. Seckala me je pitanjima, a ja navikao da odgovaram ko u školici. Onda je ona pričala o tome kako ima 3 stana, eto bogata je, para ne fali, Amerikancima uvek nešto fali u glavu pa njen posao ima super perspektivu, a eto ja sam mlad, lep, obrazovan. Kako sam već popio 4 ginisa, ta informacija i nije mnogo dopirala do mog mozga, bar ne dok me nije zagrlila i rekla kako bi ona mogla puno da mi pomogne oko papira da ostanem ovde. Pošto su do sada već svi u baru (osim mene) shvatili šta se dešava red je bio da i meni zasvetli lampica. Promrmljah neku priču kako eto meni mnogo nedostaje moja devojka (laaaaaaaaž) i kako ja ne planiram da ostanem tu (istina) i kako sam mnogo umoran a eto imam hiljadu i jedan sastanak sutra i moram da idem da spavam ali eto bilo bi mi drago da ponovimo ovo pićence neki drugi put bla bla. Ostavih 20-icu na šanku i pobegoh.

To be continued…

Нема коментара:

Постави коментар